Prvi susret nakon 55 godina

Priče iz života, uglavnom skrajne svakodnevnica „brze životne trake“. Međutim, ovo je jedna od životnih priča koja je zavrijedila da bude zabilježena. Istina, slučajno i neplanirano.
Dogodilo se to ove jeseni na Bojani.
Sreli su se, nakon 55 godina. Dva prijatelja iz školskih dana: Nuradin Bicić i Boro Knežević.Kao sve što dolazi iz srca, susret je bio emotivan i dirljiv.
Od Nura planiran, Boru neočekivan, a obojici taj susret je pričinio veliku radost jer su se vidjeli prvi put nakon đačkog rastanka daleke 1966. godine. Evociranje uspomena podstaklo je ideju da okupe svoju generaciju Srednje tehničke škole Podgorica, hemijsko-tehnološki odsjek .

Životni putevi su razdvojili Nura i Bora posle mature.Međutim, jedan drugog, kažu, nisu zaboravili. Prijateljstvo iz mladalačke dobi bilo je motiv da se sretnu, vide, pet i po decenija kasnije, kad su bore išarale lica, i godine ostavile svoje tragove.
Obojica rođeni 1946.godine. Nuro iz Gusinja, Boro iz Ulcinja.
– Od mladalačke do treće dobi prošao je komad života u kome su nam se putevi mimoilazili. U srednjoj školi bili smo nerazdvojni drugovi. Nije da nije bilo volje. Bilo je, ali život, sudbina je kreirala različite pravce. Poslednjih 20 godina sam živio u Americi. Evo susret se dogodi na Bojani. Ja sam potražio Bora. Pitao sam za njega i minulih godina, raspitivao se i čuo da je često na Bojani. Došao sam sa namjerom da nađem Bora. Pokazali su mi put do njegovog restorana. Bio je to dirljiv susret. Da smo se slučajno sreli, ne bi ga poznao. Kad sam se predstavio Boro se odmah sjetio, priča Nurudin dodajući da je ponio fotografiju.
-Na toj fotografiji je mnogo mlađi, ljepši. A, bio je jedan od najljepših momaka u razredu. Evo, ostario je, promjenio se, ali je srce ostalo toplo, duša dobronamjerna, kaže Nuro.

Kada je Boro ispred svog restorana na Bojani ugledao Nura, kaže da se iznenadio.
– Čim sam ga ugledao, poznao sam ga. Ostario jeste, ali oči, glas ostali su isti. Sigurno je, ostario sam i ja. Ovim susretom Nuro mi je upriličio mnogo. Sjećanjem sam se vratio u lijepi, bezbrižni period školskih dana. Nakon srednje škole došao sam i moj Ulcinj gdje i danas živim i radim sa porodicom. Evo na Bojani me pronašao Nuro. Gledali smo zajedničke fotografije. Prisjećali se naših školeskih drugova i drugarica. Više naših drugova i drugarica je pod zemljom, nego na zemlji, pa je možda to još dirljivije, otvoren je Boro.
Zajedno su Nuro iz Gusinja i Boro iz Ulcinja učili u Srednjoj tehničkoj školi, hemijsko-tehnološki odsjek u Podgorici.
-U prvoj godini nas je 40 upisalo Srednju školu, a završilo samo 19. Tada završiti tu školu bilo je „jače“ nego danas mnogi fakulteti. Imam informaciju da nas je ostalo osmoro, većina živi u Crnoj Gori, Srbiji, dodaje Nuro.
-Vrijeme je učinilo svoje i 1966. smo se razišli po onoj – kud koji, mili moji.Posle toliko vremena ćemo se sresti. Dogovaramo susret za oktobar, dodaje Boro koji u ribarskim rukama, ogrubelim od sunca, soli i mreža, brižno drži fotografije koje svjedoče o lijepom druženju, bezbrižnosti.

Kroz razgovor „pretresaju“ se protekle decenije, i ispostavi se da je 2001. bila prelomna za obojicu.
Nura je život prvo odveo na Kosovo, u Mitrovicu gdje je 22 godine radio u Trepči. Međutim, posle događaja koji su se desili 2001. godine odselio se sa porodicom u Ameriku, Njujork gde je 20 godina živio. Mirovinu sa suprugom želi provesti u Crnoj Gori.
Boro je sa familijom na Bojani gdje je davno iz ljubavi prema rijeci napravio ribarsku kućicu. Kada su 2001. godine supruga i on, kao i brojni radnici Solane proglašeni tehnološkim višakom odlučili su – „idemo da lovimo ribu na Bojani“. Vremenom su otvorili restoran u kome egzistenciju obezbjeđuje porodica.

Njih dvojica u tom jednom danu na Bojani, neobična slika za današnji otuđeni svijet. Kao razdragana djeca daju zaduženja jedan drugom kako da uspostave kontakt sa drugovima i drugaricama, rođenim 1946. godine. Ni daljine, niti vrijeme, nisu uništili jedno prijateljstvo. Nuro i Boro, razgovarali su kao da su juče zajedno pili piće, a prošlo je i prošlo više od pola stoljeća.
Vedri kao da su tek izašli iz đačkih klupa prisjećaju se događaja, prepričavaju dogodovštine.
-U razredu je bilo više djevojaka nego mladića. Neki su upisali studije, neki se zaposlili sa tehničkom školom. Kontakti su se pogubili. Posle izvjesnog vremena našao sam drugove u Kotoru, Ulcinju. U Novom Sadu sam našao Vladimira Lera koji je završio tehnički fakultet u Beogradu i zaposlio se u glavnom gradu Vojvodine. Jedna drugarica je u Podgorici, navodi Nuro ističući da su ga emocije podstakle da potraži školeske drugove i drugarice.
Nuro i Boro su se dogovorili, tokom oktobra sastaće se generacija 1966.godine Srednje tehničke škole Podgorica, hemijsko-tehnološki odsjek .
izvor Portal Bar , autor Biljana Dabić