Prvi susret nakon 55 godina

 Prvi susret nakon 55 godina

Priče iz života, uglavnom skrajne svakodnevnica „brze životne trake“. Međutim, ovo je jedna od životnih priča koja je zavrijedila da bude zabilježena. Istina, slučajno i neplanirano. 

Dogodilo se to ove jeseni na Bojani.

Sreli su se, nakon 55 godina. Dva prijatelja iz školskih dana: Nuradin Bicić  i Boro Knežević.Kao sve što dolazi iz srca, susret je bio  emotivan  i dirljiv.

Od Nura planiran, Boru neočekivan, a obojici taj susret je pričinio   veliku radost  jer su se vidjeli prvi put  nakon đačkog rastanka daleke 1966. godine. Evociranje uspomena podstaklo je ideju da okupe svoju generaciju Srednje tehničke škole Podgorica,  hemijsko-tehnološki odsjek .

Generacija 1966.godine Srednje tehničke škole Podgorica,  hemijsko-tehnološki odsjek, Fot: Privatna arhiva

Životni putevi su razdvojili Nura i Bora posle  mature.Međutim, jedan drugog, kažu,  nisu zaboravili. Prijateljstvo  iz mladalačke dobi  bilo je  motiv da se sretnu, vide,   pet i po decenija kasnije, kad su bore išarale lica, i godine ostavile svoje tragove.

Obojica rođeni  1946.godine. Nuro iz Gusinja, Boro iz Ulcinja.

–  Od mladalačke do treće dobi  prošao je komad života u kome su nam se  putevi mimoilazili. U srednjoj školi bili smo nerazdvojni drugovi.  Nije da nije bilo volje. Bilo je, ali život,   sudbina je kreirala različite pravce.  Poslednjih 20 godina sam živio u Americi. Evo susret se dogodi na Bojani. Ja sam potražio Bora. Pitao sam za njega i minulih godina, raspitivao se i čuo da je često  na Bojani.  Došao sam sa namjerom da nađem Bora. Pokazali su mi put do njegovog restorana. Bio je to dirljiv susret. Da smo se slučajno sreli, ne bi ga  poznao. Kad sam se predstavio Boro se odmah  sjetio, priča Nurudin dodajući da je ponio  fotografiju.

-Na toj fotografiji  je mnogo mlađi, ljepši. A, bio je jedan od najljepših momaka u razredu. Evo, ostario je, promjenio se, ali je srce ostalo toplo, duša dobronamjerna, kaže Nuro.

Nuro i Boro iz mladalačkih dana sa zajedničkim prijateljem

 Kada je Boro ispred svog restorana na Bojani ugledao Nura, kaže da se iznenadio.

– Čim sam  ga ugledao, poznao sam ga. Ostario jeste, ali oči, glas ostali su isti. Sigurno je, ostario sam i ja. Ovim susretom Nuro mi je upriličio mnogo. Sjećanjem sam se vratio u lijepi, bezbrižni  period školskih dana.  Nakon srednje škole došao sam i moj Ulcinj gdje i danas živim i radim sa porodicom.  Evo na Bojani me pronašao Nuro.  Gledali smo zajedničke fotografije. Prisjećali se naših školeskih drugova i drugarica. Više naših drugova  i drugarica je pod zemljom, nego na zemlji,  pa je možda to još dirljivije, otvoren je  Boro.

Zajedno su Nuro iz Gusinja  i Boro iz Ulcinja  učili u Srednjoj tehničkoj školi, hemijsko-tehnološki odsjek  u Podgorici.

-U prvoj godini nas je 40 upisalo Srednju školu, a završilo samo 19. Tada završiti tu školu bilo je „jače“ nego danas mnogi fakulteti. Imam informaciju da nas je ostalo osmoro, većina živi   u Crnoj Gori, Srbiji, dodaje Nuro.

-Vrijeme je učinilo svoje i 1966. smo se razišli po onoj – kud koji, mili moji.Posle toliko vremena ćemo se sresti. Dogovaramo susret za oktobar, dodaje Boro koji u ribarskim rukama, ogrubelim od sunca, soli i mreža,  brižno  drži fotografije koje svjedoče  o lijepom druženju, bezbrižnosti.

Boro Knežević i Nuradin Bicić, prvi susret nakon 55 godina, Fot: Biljana Dabić

Kroz razgovor „pretresaju“ se protekle decenije, i ispostavi se da je  2001. bila prelomna za obojicu.

Nura je  život prvo odveo na Kosovo, u Mitrovicu gdje je  22 godine radio u Trepči. Međutim, posle događaja koji su se desili 2001. godine  odselio se sa porodicom  u Ameriku, Njujork  gde je  20 godina živio.  Mirovinu sa suprugom želi provesti u Crnoj Gori.

Boro je sa  familijom na Bojani gdje je davno iz ljubavi prema rijeci  napravio ribarsku kućicu.  Kada su   2001. godine supruga i on, kao i brojni radnici Solane proglašeni   tehnološkim višakom odlučili su – „idemo da lovimo ribu na Bojani“. Vremenom su otvorili  restoran u kome egzistenciju obezbjeđuje porodica.

Boro Knežević

Njih dvojica u tom  jednom danu na Bojani, neobična slika za današnji otuđeni svijet. Kao razdragana djeca  daju zaduženja  jedan drugom kako da uspostave kontakt sa drugovima i drugaricama, rođenim   1946. godine.   Ni daljine, niti vrijeme,  nisu uništili jedno  prijateljstvo. Nuro i Boro, razgovarali su kao da su juče  zajedno pili piće, a prošlo je i prošlo više od pola stoljeća.

Vedri kao da su tek  izašli  iz đačkih klupa  prisjećaju se događaja, prepričavaju dogodovštine.

-U razredu je bilo više  djevojaka nego mladića.  Neki su upisali studije, neki se zaposlili sa tehničkom školom. Kontakti su se pogubili. Posle izvjesnog vremena našao sam drugove u Kotoru, Ulcinju. U  Novom Sadu sam našao Vladimira Lera koji je završio tehnički fakultet u Beogradu i zaposlio se u glavnom gradu Vojvodine. Jedna drugarica je u Podgorici, navodi Nuro ističući da su ga emocije podstakle da potraži školeske drugove i drugarice.

Nuro i Boro su se dogovorili, tokom oktobra sastaće se generacija 1966.godine Srednje tehničke škole Podgorica,  hemijsko-tehnološki odsjek .

izvor Portal Bar , autor Biljana Dabić

Avatar

Portal Ulcinj

Pročitajte još